Stari tradicionalni visočki zanati

Visoko je oduvijek bilo trgovačko središte Bosne, ali i grad zanata, od kojih su neki uspjeli opstati i do danas. Danas su oni, više u sferi održavanja tradicije kako bi mladi naraštaji imali prigodu vidjeti od čega su i kako živjeli njihovi preci, dok su neki, okrupnjavanjem ili administrativnim i srodnim mjerama vlasti, promijenili formu, postavši dio industrije Visokog. Brojčani podaci s kraja osmanlijske vladavine i instaliranja austrougarske vlasti govore da je Visoko izraziti zanatsko-trgovački centar, a stanje se značajnije ne mijenja ni dvadesetak godina kasnije, pa Visoko 1910.godine još uvijek imalo svega 25,4 posto agrarnog stanovništva, dok je u većini drugih gradova taj postotak znatno veći. Registrovanih samostalnih obrtnika tada ima čak 892, a najviše ih se bavilo sa preradom kože i vune, te izradom opanaka. U drugu skupinu spadaju tradicionalni zanati kojim se bavio siromašni sloj stanovništva, uglavnom stanovnici Goduše i okolnih mjesta. Takvi zanati i danas su prisutni u gotovo istoj formi kao i prije stotinu i više godina, a uslijed niske profitabilnosti, ali i nekih drugih faktora, oni nikad nisu primili industrijsku formu.

 

Izrada rukotvorina od drveta ( Goduša )

Nema podataka kada su se u Goduši počeli proizvoditi čibuci, cigarluci, češljevi, svirale i ostale izrađevine, poznato je da su u toj proizvodnji u određenim razdobljima udjela imale gotovo sve goduške porodice. Mnogo kasnije počela je izrada tamburica, tespiha i dvojnica: za izradu tamburica zna se da je u Godušu stigla iz lepeničkog kraja sredinom prošlog stoljeća. Češljevi se izrađuju isključivo od volovskih rogova, i to tako da se za muške češljeve uzima deblji, a za ženske tanji rog. Od jednog para kvalitetnih rogova moguće je izraditi maksimalno šest češljeva standardne veličine. Rogovi su nabavljani od visočkih tabaka, tako da su tzv. veliki i mali zanati na taj način ipak bili povezani. Najbolje svirale izrađuju se od suhog javorovog drveta, a nešto slabijeg kvaliteta su one napravljene od divlje kruške. Svirale se uglavnom i ukrašavaju raznim šarama, kao i čibuci, lule i cigarluci koje, također od osušenog drveta, izrađuju majstori čibučari. Za izradu spomenutih predmeta najviše se koristi stablo šljive, bijelog javora, makljena i brekinje. U proizvodnji spomenutih rukotvorina, koja je dosta složena, iako je riječ o naizgled sitnim i jednostavnim predmetima, često su u pojedinim segmentima učestvovali i članovi porodice svakog od majstora, a ponekad su, kad je trebalo isporučiti mnogo robe, pomagali i susjedi. Tako su, žene pomagale pri zagrijavanju i rezanju rogova, a djeca pri ukrašavanju. Ove rukotvorine uglavnom se u Goduši proizvode i danas, a već odavno prisutne su na svim kontinentima. Kako bi drevne vještine bile spašene od nestanka, Fondacija “Mozaik“ i Zavičajni muzej Visoko u Goduši su otvorili muzejski depandans u kojem su rukotvorine stalno izložene, a zainteresirani mogu pogledati i pojedine segmente njihove izrade.Tu su i posebni alati kojima se majstori koriste, kakvi se ne mogu vidjeti baš često.

 


Grnčarstvo ( Liješeva )

Selo Liješeva, desetak kilometara udaljeno od Visokog, oduvijek je bilo poznato po svojim grnčarima. Nekada je to bio zanat kojim su se bavili gotovo svi mještani, a danas, iako odavno nije tako, ipak ima onih koji sjednu za grnčarsko kolo i rade: ćupovi, čase, zdjele, pršulje, lonce, tepsije i mnogo toga drugog, uglavnom posuđe za kuhanje i pečenje. Pretpostavka je da je ovaj zanat u Liješevu stigao iz Višnjice u susjednoj kiseljačkoj općini: tamošnji grnčari uvijek su slovili za najbolje u BiH. I glina se kopa na pola puta između Višnjice i Liješeve, u Rauševcu, blizu granice visočke i kiseljačke općine. U Višnjici je grnčara odavno nestalo, a grnčarski zanat u Liješevi još je živ. Cilj ovdašnjih grnčara nije samo proizvodnja jednostavnih upotrebnih proizvoda,  mnogo se polaže na umjetničku obradu, od izgleda proizvoda, pa do njegovog ukrašavanja, koje se takođe obavlja prirodnim tvarima. Osim što su ljepše od većine industrijski proizvedenog posuđa, grnčarske izrađevine iz Liješeve daju i poseban okus i slast hrani pripravljenoj u njima, pa je potražnja uvijek velika.

 

Kožarski zaJedina sačuvana tabačka stupanat

Kožarski zanat uvijek je važio za najvažniji, pa i najprofitabilniji, te nije čudo što je bio zastupljen gotovo u središtu grada i što je bavljenje njime predstavljalo u neku ruku stvar prestiža. Postoje mišljenja da je kožarski zanat u Visokom postojao još u doba srednjeg vijeka a do sada ne postoje pisani dokumenti koji bi to dokazivali. Bavljenje preradom kože sasvim sigurno je u ovom kraju vjekovima star zanat, a njegov razvoj, bar u pojedinim segmentima, možemo pratiti još od osmanskog doba, kada je koža predstavljala i strateški važan proizvod za potrebe osmanskog carstva. Više detalja o tome imamo od 17.vijeka, kada je podignuta i posebna džamija za tabake, danas poznata kao Tabačka džamija ili Tabačica. Kožari (tabaci) bavili su se strojenjem (učinjanjem) sitne i krupne kože, a uvriježeni naziv za ovaj zanat bio je tabačluk. Tabaci su imali svoje naselje u kojem su bile i njihove radnje, a ono se nalazilo u gradu, na lijevoj obali rijeke Fojnice, te na većoj adi na rijeci. Obrada kože podrazumijevala je zatvoren i kompletiziran proces, nakon kojeg je koža bila spremna za izradu opanaka, te drugih proizvoda. Odmah do postrojenja za preradu kože obavljala se i trgovina sirovim i obrađenim kožama. Uglavnom je to sve obavljao svako od majstora za svoj račun, mada su neka pravila bila regulirana kroz tabački esnaf (društvo) koji je okupljao majstore tabake. Članovima esnafa na čelu je stajao ahija (upravitelj) koji je promovirao nove majstore, dogovarao cijene, nadzirao rad čitavog esnafa i kvalitet proizvoda, a birali su ga tabačke age i iščije. U obitelji Ahića, čije prezime očigledno vuče korijen od ahijske dužnosti, i danas se čuva turski ferman i dva tuga, tj.metalne jabuke iz kojih vise pramenovi konjske dlake koja je simbolizirala čitav tabački esnaf. Tabački barjak izgorio je u velikom požaru 1911.godine. Iako se ne može kazati kako je tehnologija obrade kože bila na nekom visokom stepenu, tehnološki nivo bio je dovoljan da tabački zanat pruži solidnu egzistenciju. Obrada kože i njena prerada bila je bazirana na biljna pomagala, što je osiguravalo visok kvalitet gotovog proizvoda, pa su proizvodi od visočke kože nalazili svoj put i po inozemnim tržištima. Zbog svega navedenog, tabački esnaf je, kao najbrojniji i ekonomski najmoćniji, imao veliki utjecaj u svim stvarima i događajima bitnim za funkcionisanje grada i šireg područja.

 

 

Opaničarski zanat

Uspon tabačkog zanata omogućio je i stasanje zanata zasnovanih na izradi proizvoda od kože, ali i od materijala preostalih nakon obrade sirove kože. To je u prvom redu sarački zanat, iz kojeg se kasnije razvio opančarski, a značajno zastupljen bio je i ćebedžijski zanat sa svojim proizvodima: osim ćebadi,radili su se i ćilimi, ponjave, pokrovci, torbe, zobnice, vreće, konjski kolani i drugo. Obućari nisu pravili samo opanke, nego su, u saradnji sa drugim zanatlijama, također izrađivali i firale, čizme i nanule, a i druge zanatlije vremenom su proširivali ponudu, pa su sarači izrađivali kajiše, bensilahe, pasove, bisage, sedla, šarpelje, čante, uzde, uzengije i drugo, a slično je bilo i kod ćurčija (krznara). Opančari su postizali vrijedne rezultate, a visočki opanci su bili nadaleko poznati. Kao zanat, opančarstvo je egzistiralo u visočkoj čaršiji i nije bilo zastupljeno na selu. Opančari su se dijelili na sarače, koji su izrađivali  crvene visočke opanke i čarugđije koji su izrađivali šabačke opanke. Opanci se prave potpuno ručno, sastavljaju se od pedesetak dijelova, isključivo šivanjem, bez upotrebe ljepila. Zahvaljujući malom broju ljudi, ovaj zanat i danas egzistira u Visokom.

 

 

 

 

Proizvodnja suhog mesa

Kod druge grupe seoskih zanata,radi se o specijalizaciji koja je bila povezana s prirodnim uslovima karakterističnim za određeni kraj : iskorištavala se neka sirovina koje ima u mjestu. Neki od tih zanata su bili u vezi sa stočarstvom.

S tim u vezi, u Visokom se razvila i proizvodnja suhog mesa po kojem je Visoko, između ostalog, i najpoznatije.Tradicija proizvodnje suhog mesa u Visokom vijekovima se usavršavala. Sam proces obrade sirovog ka suhom mesu, zavisi od svake porodice (kuće) koja ima svoj način obrade proizvoda i koji drži strogo u tajnosti, ali se sve radi na prirodan način. Proces sušenja obavlja se sagorijevanjem bukovog drveta. Najprepoznatljiviji suhomesnati proizvodi su sudžuka, pečenica, suhi biftek, but, šarena, te stelja od ovčetine i jaretine.

Address

Our Address:

Visoko BiH

GPS:

43.988971712515, 18.180058499632

Telephone:

-

Email:

-

Web:

-